Moj internet dnevnik
Protiv struje
Blog
četvrtak, studeni 2, 2017

…a didaci se na pragu veleizdaje probijaju kroz neprohodne šikare korupcije

Ili je to hrvatska vanjska politika, valjda radi podjednako sposobnih su-kreatora, u žestokom raskoraku, bar kad su odnosi s Rusijom u pitanju.

Imam dojam da na tom planu Pantovčak i Banski dvori vode nekakve odvojene politike i da latentni sukob između te dvije institucije hrvatske države, odnosno njihovih čelnika, koji u suštini pripadaju istom anticivilizacijskom krugu, sve više pokazuje osobine otvorenog sukoba.

Pa dok, jedna „baba“, šefica Predsjedničkih dvora, u svom državničkom posjetu Rusiji, iskreno ili ne, ostaje da se vidi, pokušava normalizirati poprilično zahlađene odnose s tom velesilom, koje je takvim činio i čini prvenstveno Andrej Plenković, svojim suludim lamentacijama u Ukrajini i o Ukrajini, odnosno odnosima te države s Rusijom, druga „baba“, šefica MVP, sigurno bez znanja predsjednice i sigurno ne bez znanja predsjednika Vlade, šest dana prije predsjedničinog posjeta Rusiji, šalje pismo visokoj povjerenici za vanjske poslove EU, kojim uz još sedam zemalja traži zaštitu od utjecaja ruske propagande.(sic!)

Odnose s Rusijom boljim nisu činile ni predsjedničine „uspravničke“, ni „Inicijative triju mora“, koje se zaista obzirom na protagoniste može protumačiti kao zalaganje predsjednice RH za uspostavu svojevrsnog „sanitarnog kordona“ između EU i Rusije.

Po meni potpuno nepotrebno poslušničko i služničko slanje pripadnika HV na ruske granice, pa bilo to i u okviru NATO-a ili baš radi toga, sasvim sigurno nije i neće pridonijeti poboljšanju odnosa RH s Rusijom.

Poboljšanju odnosa s Rusijom nije pridonosilo ni odugovlačenje s imenovanjem hrvatskog veleposlanika u toj zemlji.

Posebno svjetlo na očito razmimoilaženje u vanjskoj politici između Pantovčaka i Banskih dvora baca činjenica da u službenoj delegaciji koju je vodila predsjednica nije bilo ministrice vanjskih poslova iako je s ruske strane su-domaćin predsjednici bio i ministar vanjskih poslova Rusije.

U pozadini ovih po meni nepotrebnih čisto političkih gafova u odnosima s Rusijom, koji se mogu protumačiti jedino silnom potrebom hrvatskih dužnosnika da se dodvore Amerima, duže vrijeme je tinjala prijetnja sloma „Agrokora“, koji su prije svih naslutile ruske banke, kad na scenu stupa antirusko raspoloženje naročito izraženo kod anemičnog, a jednako ga prakticiraju i drugi hrvatski dužnosnici.

Što su politički i inače nepismeniji, to su na tom planu žešći.

Za njih je Ruska federacije još uvijek SSSR iz Staljinovog doba, jednako kao što im je i bivša SFRJ ostala negdje u periodu između 1945. i 1948.

Didaci su iz očito iracionalnih razloga u slučaju „Agrokor“ žestoko „zalegli na rudo“ čineći sve što je u njihovoj moći kako bi onemogućili ruske banke u realizaciji potraživanja iz njihovog poslovnog odnosa s „Agrokorom“.

U tu i jedino u tu svrhu donesen je sporni, a mnogima i protuustavni zakon odmila nazvan „Lex Agrokor“, očito na osnovi prethodno dogovorenog aranžmana s američkim „lešinarskim“ fondovima, pa što koštalo da koštalo, a koštat će puno, samo neka nisu Rusi.

Plenkovićeva lupetanja o zaštiti nacionalnih interesa i spašavanju ovog ili onog u slučaju „Agrokor“, ostaju samo lupetanja, ja ne dvojim da će vrijeme upravo to pokazati.

Dosad je proizveden samo dodatni ogromni trošak, kroz roll-up kredit, jer niti je što zaštićeno niti je što spašeno, iako bi plaćanja malim dobavljačima mogla uputiti i na drugačiji zaključak.

Samo do podmirenja obaveza dobavljačima bi došlo i bez uplitanja države na način na koji je to učinila, da je provođen standstill aranžman pod dirigentskom palicom Tonyja Alvareza III uz financijski suport ruskih banaka, ali bez roll-up obaveza.

Podsjećam da se i u tom slučaju Ivica Todorić odrekao upravljačkih prava, ne žaleći se da je na to od bilo koga prisiljen ili da je njegov potpis na standstill aranžman i od koga prijetnjama iznuđen.

Hrvatskim didacima izgleda još uvijek nitko nije rekao da se u povijesti baš nitko nije nekažnjeno poigravao s Rusijom, a nije da mnogi, pa i oni najmoćniji, to nisu pokušavali.

I na kraju bili svirepo kažnjeni.

Tako i ovdje, neovisno tko će i kako „restrukturirati“ „Agrokor“, ruske banke će sasvim sigurno znati naplatiti svoja potraživanja, pa pametni postavljaju pitanja čemu se trebalo izložiti silnom trošku, odnosno cijeni „usluga“ američkih lešinarskih fondova, koji su već dosad, ono što su plaćali 20-tak % od nominalne vrijednosti, prodali „Agrokoru“ po cijeni nominalne vrijednosti.

Priče o tome da je Todorić u Moskvi su, iako simptomatične, ipak irelevantne, što se baš i ne bi moglo reći za najavu „Rosnjeftovog“ preuzimanja MOL-ovog udjela u INI.

Živi bili, pa vidjeli.

Feniks @ 09:35 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 22, 2017

I vlasti i kreditori i dobavljači i HNB su o „Agrokoru“ sve znali, a ipak nitko ništa poduzimao nije.

Gornja rečenica, iako se formalno odnosi na „Agrokor“, gotovo više od bilo čega opisuje svu razinu korumpiranosti i svu bijedu hrvatske politike a onda i čitavog hrvatskog društva.

To je slika ponašanja „agrokurvara“ u procesu „agrokurvanja“ čiji se rasplet jedva naslućuje.

Svatko je imao svoje razloge za nepoduzimanje, a nijedan od tih razloga ne naslanja se na zakonito postupanje.

Naprotiv!

Ali eto, kako to obično biva obmane, laži, gramzljivost, nepoštenje i kriminal dotjeraše „cara do duvara“ sve više ga razgolićujući i pokazujući da je car gol.

Rasplet „slučaja Agrokor“, koji će trajati tko zna koliko dugo i tko zna čime će sve rezultirati, je jedva započeo i to po meni na potpuno pogrešan način, sasvim nepotrebno uvlačeći državu u rješenje problema i izlažući je nepotrebnim rizicima, samo kako bi se onemogućilo ruske banke, ali i prikrila umješnost nekih članova Vlade u pogodovanja „Agrokoru“, pokazao je da je u nečasne radnje prikrivanja i lažiranja poslovnih rezultata „Agrokora“, pored već pobrojanih, bila umiješana i revizorska kuća, čija centrala je to i priznala promptno brišući iz svojeg registra podružnicu u RH.

Samo koliko god sve zlo zvano „Agrokor“ pokušali pripisati jednom čovjeku, čak i kad i on sam sebe ističe kao jedinog odgovornog, on će doduše reći zaslužnog, jer po njemu je „Agrokor“ remek-djelo, a ne put u propast, „Agrokor“, kako i prva rečenica iza naslova kaže, ni u kojem slučaju nije one-man-show.

Pa ako bismo i pristali da represivni aparat i pravosuđe pronađu odgovorne za kriminalne radnje i osude ih, nikako ne bismo smjeli dopustiti da se ne utvrdi politička odgovornost i svi oni iz vlasti, koji su „gazdi“ u proteklih gotovo četvrt vijeka ne samo “držali ljestve“, nego ga i „poguravali“, tvorno mu pomagali i „nalazili mu se pri ruci“, budu zaobiđeni i prođu „lišo“.

Saborsko istražno povjerenstvo, koje gotovo da nema alternative kad je utvrđivanje političke odgovornosti u pitanju, voljom vladajućih, a posebno HDZ-a, izgleda da je zaustavljeno i prije nego što je počelo s radom.

Rad Povjerenstva bi, po mojem uvjerenju zasnovanom na dostupnim saznanjima, pokazao da u redovima hrvatskog političkog establishmenta jednostavno nema nedužnih, bar kad je „gnojni čir“ „Agrokor“ u pitanju.

E ali već u procesu prije imenovanja Istražnog povjerenstva spominjala su se imena onih koje bi trebalo izuzeti, čak i bez obzira na njihove veze s Todorićem i „Agrokorom“, pa se tako došlo do imena „glavnog projektanta“, kojeg bi trebalo izuzeti jer je već odavno mrtav, pa onda Franju Gregurića jer je bio predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva, pa Nikice Valentića, jer je bio na čelu vlade „koja je dobila rat“, pa Zlatka Mateše, koji je samo bio poslušnik … a da li onda i svemoćnog Borislava Škegre čija je svemoć bila određena ali i ograničena jedino svemoći „hrvatskog državnog poglavara“, kojeg bismo izuzeli, pa …

Boris Vujčić, guverner HNB-a, institucije koja se kad je u pitanju „Agrokor“ baš i nije previše miješala u svoj posao, pogotovo za mandata guvernera Željka Rohatinskog, koji je na funkciju došao iz „Agrokora“, a po isteku mandata se i vratio u „Agrokor“, također zna da su o „Agrokoru“ „svi sve znali“ a nitko ništa poduzimao nije, ali je voljan svjedočiti pred Povjerenstvom, naglašavajući „zanimljive stvari“ koje bi mogao reći pod uvjetom da ga se oslobodi obaveze čuvanja supervizorske tajne.

No koliko god ne bilo nevinih kad je „Argrokor“ u pitanju, u HDZ-u su svjesni da najveća politička odgovornost i krivnja leži na njihovim plećima, počevši od podržavljenja društvenog vlasništva, ideje „200 bogatih obitelji“ i privatizacije zaogrnute u kriminalno ruho, tema koje istražno povjerenstvo ne bi moglo zaobići, pa opstruiraju početak rada Povjerenstva, nastojeći ga u potpunosti zaustaviti, a potom ga i raspustiti.

Hoće li baš svi iz vladajuće koalicije u tome podržati HDZ i tako s njime podijeliti odgovornost, ostaje da se vidi.

Feniks @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 28, 2017

Značajni povijesni događaji u interpretaciji hrvatske predsjednice.

S Pantovčaka, iz Banskih dvora, iz Hrvatskog sabora, s Kaptola, iz „Pilara“, iz Matice hrvatske i HAZU, te proustaških strančica i udruga, nerijetko i onih braniteljskih, revidiranje povijesti i obračun s antifašizmom ne prestaje, mogli bismo reći da se neprekidno čak i pojačava. Hrvatska je na najboljem putu da se potpuno odrekne onog najvrjednijeg iz svoje prošlosti, NOB-e i antifašizma, dakle onog što je jedino osiguralo opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi.

Tako, ako bismo sudili prema onome što je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović izgovorila na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije koja je 25. 09. 2017. održana u nazočnosti mnogih uzvanika u Pazinu povodom proslave Dana te županije i 74. obljetnica donošenja Pazinskih oduka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom te 70. obljetnica Pariške mirovne konferencije, onda je Istru i Rijeku oslobodila i matici zemlji priključila KC, sve drugo i svi drugi sudionici bili su po njoj tek nevoljni suputnici na pobjedonosnom putu KC.

Dakle, ništa nisu učinili partizanski borci, ništa 4. Armija NOVJ, ništa Tito sa svojim dalekosežnim odlukama, nikome ništa ne znače one tisuće antifašističkih boraca  poginulih u teškim borbama s Nijemcima za oslobođenje Rijeke, Istre, Trsta …? Po našoj predsjednici sve se događalo voljom KC, ponekog intelektualca ili samo od sebe, nigdje nema niti KPH/KPJ, samo msgr Božo Milanović, pokoji intelektualac i katolički kler.

Samo da je to istina, onda bi i Istra s Rijekom i Slovenskim primorjem i danas bili dio Italije.

Ma ne, nema nikakvog utjecaja KPH/KPJ u Istri, što mari što Pazinskim skupom predsjedava istaknuti revolucionar i član KPH, kasnije narodni heroj, Joakim Rakovac i što proglas „Istarski narode“ piše član KPH Ljubo Drndić, što istaknuti član KPH Jakov Blažević dolazi u Istru kako bi pomogao u organizaciji političkog života i vlasti!?

A Tito ispravno zaključuje da se pod parolom Tuđe nećemo – svoje ne damo oružjem treba od okupatora osloboditi i više od svojega da bi se na kraju u teškim pregovorima s MZ dobilo svoje.

Titove odluke i nastojanja niti mnogi u vrhovima KPJ i VŠ NOV i POJ tada nisu razumjeli („besmislene teške borbe za oslobođenje Rijeke“), nisu mogli shvatiti svu dalekosežnost Londonskog sporazuma iz 1915., mnogi u savezničkim redovima su smatrali da bi ono što je Italija tim sporazumom dobila, trebalo i poslije rata ostati u granicama Italije, neovisno o nacionalnom sastavu tamošnjeg stanovništva. A tako bi i bilo da JA nije i uz opstrukcije Saveznika, čiji cilj je bio da snage britanske 8. Armije zaposjednu ta područja, od okupatora oslobodila i zaposjela to područje.

Titov krajnji cilj je bilo uz Rijeku, Istru i Trst zaposjedanje cijele Furlanije i Julijske krajine, pa i uz moguće sukobe s britanskom 8. Armijom,  kako bi se osvojila pozicija za kasnije pregovore koji su trebali u granice Slovenije/Jugoslavije donijeti i Trst i Goricu. U svojem naletu jedinice JA došle su na prilaze Veneciji, ali ih je žestoko Churchillovo protivljenje i Staljinov ultimativni zahtjev zaustavio u tom naumu.

Točno je da su se nove vlasti obratile i crkvenim vlastima u Istri s molbom da koristeći bogatu dokumentaciju i Matične knjige pomogne u pregovorima oko razgraničenja između Jugoslavije i Italije kad je postalo jasno da će u tom procesu etnička pripadnost stanovništva biti presudna. Msgr. Božo Milanović i dio istarskog klera su se odazvali prethodno uvjetujući svoje sudjelovanje u radu Pariške konferencije tražeći od vlasti brojne ustupke, što nije kod vlasti a ni u narodu nailazilo na odobravanje.

Sve što se u to ratno i poratno vrijeme događalo u Istri i kako se tko ponašao, ostalo je u kolektivnom sjećanju Istrana, pa nije nikakvo čudo da su i na samo spominjanje presudnog doprinosa katoličkog svećenstva međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka, prisutni predstavnici antifašista žestoko negodovali.

Ukupno stanje u hrvatskom društvu navelo je predsjednika SABA, Franju Habulina, da između ostalog na svečanom skupu Pazinu između ostalog kaže i sljedeće:

"Danas su u Hrvatskoj u opasnosti i antifašizam i demokracija. Ne bi bilo dobro da val revizionizma ustaštva potopi sve ono što Hrvatsku je činilo kulturnom, razvijenom, civiliziranom i europskom državom. Svega ovoga moramo biti svjesni, naročito mlađe generacije, jer je na njima odgovornost da odrede kakva će Hrvatska biti sutra.“

Jel' to kao i zvižduci i negodovanje na sam spomen KC, kao i pljesak na spominjanje antifašističke borbe i klicanje Titu doprlo do svijesti hrvatske predsjednice, ostat će nepoznanica.

Ja osobno bih rekao prije da nije nego da je.

Feniks @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 16, 2017
Sa oltara i s „Pilara“
Ustašija progovara …

… narušavajući ugled i nanoseći neizmjernu štetu jednako hrvatskom narodu i kao i njegovoj državi veličajući tzv. NDH kao divot-državu i ostvarenje vjekovnih težnji hrvatskog naroda, relativizirajući ustaške zločine, čak do njihove potpune negacije, anatemizirajući antifašističku borbu, proglašavajući antifašizam zločinom, a antifašističke borce zločincima, tumačeći poratni proces „pročišćenja“, kroz kažnjavanje zločinaca iz redova jugoslavenskih kvislinga kao obračun komunista s političkim neistomišljenicima, proglašavajući te postupke ratnih pobjednika zločinom protiv hrvatskog naroda, pritom dopuštajući mašti da se vine u neviđene visine.

Danas slobodno možemo reći da u promociji ustaštva i širenju ustaških mitova pod imenom „Bleiburg“ i „Križni putevi“ o poslijeratnim institucionalnim i vaninstitucionalnim kažnjavanjem zločinaca  iz redova odmetnutih kvislinga, proglašavajući ih pobojem „političkih protivnika“ i „nevine hrvatske mladosti“, prednjače oni iz redova katoličkog klera „Stepinčeve crkve“, koja se hrvatskom narodu i svijetu nikad nije ispričala za svoju najpriležniju suradnju s ustaškim režimom. U stopu ih slijede „domoljubni“ znanstvenici s područja povijesnih znanosti, među kojima prednjače oni s Instituta za povijest „Ivo Pilar“, najveći falsifikatori istine i vremena.

Povijesnom revizionizmu i zatiranju sjećanja na ustaške zločine uz spomenute nemalo pridonose oni „domoljubni“ “teškokategornici“ iz nekih ustanova, poput primjerice HAZU i Matice Hrvatske, čiji osnivači ni slutiti nisu mogli u što bi „domoljubi“ te prestižne institucije hrvatskog naroda mogli pretvoriti i u čiju ih službu staviti, mnogi iz braniteljskih redova, posebno onih dragovoljačkih, oni pridošli iz emigracije kao i oni iz stranaka profašističke orijentacije. 

Sve njih resi „ljubav prema domovini“ i „ljubav prema istini“ s time da njih istina uopće ne zanima. Njih zanima isključivo ustaški mit, za njega oni „ginu“.

A do istine, da ih je istina zanimala, su mogli lako doći, čak ako i prihvatimo da to djelomično nisu mogli do 1990., ali po Tuđmanovom dolasku na vlast, kad su im se sva ustaška  nebeska vrata otvorila, mogli su to bez daljnjega intervjuirajući one žive i pod punom svijesti sudionike 2. Svjetskog rata iz redova svih zaraćenih strana. A onda opet, možda su i intervjuirali, samo im se nije uklapalo u koncept „jugo-komunističke zločinačke zavjere protiv Hrvatske i Hrvata“, tu su im kao „kec na desetku“ „legla“ svjedočenja onog mistika Sime Dubajića i grofa Nikolaja Tolstoja obojice uhvaćenih u laži bezbroj puta, Tolstoj je čak i pravomoćno osuđen radi klevete.

Pozivaju se na tobožnje izjave Milovana Đilasa i Aleksandra Rankovića nudeći kao dokaz naslovnice „Borbe“ i „Politike“ jednako autentične kao i ona naslovnica „Vjesnika“ iz Sedlarovog izbljuvka o „Jasenovcu“.

U najnovije vrijeme najvjerniji im je saveznik Roman Leljak, čovjek kriminalne biografije iz Slovenije.

Koji bolid moraš biti pa vjerovati notornom Simi Dubajiću kad tvrdi da je poboje na Kočevskom rogu naredila Milka Planinc, tada komesar voda veze u 11. Dalmatinskoj brigadi (sic!). Čuj, komesar voda veze jedne brigade naređuje nešto što generali, komandanti armija, niti su smjeli niti mogli, pogotovo poslije Titove depeše iz polovice travnja 1945. s naredbom o postupanju prema ratnim zarobljenicima u skladu sa Ženevskim konvencijama.

Tako oni bježe od Akta o bezuvjetnoj predaji, pogotovo njegovog 5. članka, svjedočenja opunomoćenika JA u razgovorima s Englezima u Bleiburgu, Milana Baste ili sudionika razgovora s ustaške strane, ustaškog pukovnika Danijela Crljena, koji to uporno želi prikazati kao nekakve pregovore, čudeći se čak kako nije vođen nikakav zapisnik.

Pregovore o čemu?

O bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke i svih vojski pod njemačkim nadzorom koja je potpisana 07. 05. 1945., dakle prije 8 dana.

Oni naprosto nisu bili partner za pregovore.

Nikome!

Bilo je; ili položite oružje, koje ste trebali položiti već pred 7 dana ili ćete biti uništeni. Zašto im je to uopće itko trebao reći, zar nisu imali dovoljno mozga da to i sami znaju? Očito nisu, pa im se moralo reći jezikom za koji nisu mogli reći da ga ne razumiju.

Lamentiraju oni tako o „engleskoj izdaji“ i „vjerolomstvu“, kao da su Englezi odmetnutim jugoslavenskim kvislinzima nešto obećali, a feldmaršal Alexander nije htio ni primiti ustaška izaslanstva, već ih je odmah uputio prema zarobljeničkom logoru u Bariju, a „Memorandum Vlade NDH“ neotvoren odmah šalje maršalu Titu u Beograd, drže se priče kako su Englezi „razoružali nevinu hrvatsku mladost“, a onda je „predali na milost i nemilost jugo-komunističkim krvolocima“, a Englezi su samo, poštujući Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji, odbili prihvatiti njihovu predaju.

Povlače se „argumenti“ kako tzv. NDH nije potpisala kapitulaciju, kao da ju je tko što pitao, jednako Višijevsku Francusku, kao i Tisovu Slovačku i Quislingovu Norvešku …

Ne priznaju naši jednako „istinoljubivi“ kao i „domoljubni“ promotori ustaštva i NDH ni činjenicu da činom okupacije Jugoslavija kao država nije prestala postojati, ne priznaju ni zaključke Teheranske konferencije iz studenog 1943., Konferencije na Jalti iz veljače 1945. ili one održane poslije rata u Potsdamu u kolovozu 1945. … ma vraga, ne priznaju oni ni rezultate 2. Svjetskog rata, a kako bi onda priznali antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, princip na kojem se zasnivaju sve demokratske države u svijetu, a posebno one danas udružene u EU.

No da me neki „dobronamjerni“ ne bi optuživali da opravdavam zločine, izjavljujem da mi na kraj pameti nije tvrditi, da poslije predaje odmetnika kod Bleiburga, nije bilo pojava  kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, činova bezobzirne osvete ili retalijacija prema razoružanim odmetnicima, svojevrsnog „pročišćenja“, kako su istovjetne postupke kod sebe prozvali Francuzi, pri čemu su stradali i neki nevini, ja samo ta događanja pokušavam staviti u kontekst vremena i okolnosti uz puno uvažavanje uzročno-posljedičnih veza prozivajući stvari i događanja pravim imenom.

Ali pođimo redom …    

Neprijeporna je činjenica da su u redovima NOV i POJ do jeseni 1944. Hrvati činili apsolutnu većinu, od ukupno oko 110.000 partizana, Hrvata je tada bilo oko 65.000, a relativnu većinu u redovima, tada već JA, sa preko 230.000 boraca zadržali su do kraja rata.

Među Hrvatima borcima NOV i POJ daleko najveći broj činili su oni haesesovskog političkog opredjeljenja, neovisno o tome jesu li bili članovi te stranke, njeni simpatizeri ili naprosto poticali sa sela. Ti ljudi su, za razliku od katoličkog klera u Hrvatskoj, u najvećem broju bili i uvjereni kršćani, koji naprosto nisu mogli prihvatiti ustašku vlast, vlast ogrezlu u zločinu, nisu mogli prihvatiti da im se svakodnevno u smrt odvode njihovi susjedi, prvenstveno Srbi, a onda i Židovi, Cigani – koritari, koji su ipak bili njihovi Cigani, koji su uz njih živjeli i na koje su se priviknuli, na kraj pameti im nije bilo da bi ih trebalo pobiti/poklati zato što su drugačiji, što su bili tamnoputi, što su između sebe govorili svojim jezikom, što su živjeli nomadskim životom, pod čergom negdje na kraj sela ili uz obale potoka i rijeka, pa i ako su im dodijavali prošnjom ili im ponekad ponešto i otuđili. Ista sudbina je bila namijenjena i svim političkim protivnicima ustaškog režima, a posebno komunistima i njihovim simpatizerima.

Negdje je trebalo više vremena, a negdje manje, zavisno od sredine ali i pojedinaca koji su svojom odlučnošću odskakali od drugih, dok u redovima većinskog hrvatskog naroda nije sazrela svijest o tome da te  svoje ugrožene sugrađane, te svoje susjede, Srbe, Židove i Cigane, ali i sve političke protivnike režima, ne mogu zaštititi tek pomažući im i skrivajući ih, već su ih mogli zaštititi jedino tako da se pomahnitalim ustaškim koljačima suprotstave s oružjem u ruci.

NOV i POJ je bila jedina adresa kojoj su se mogli obratiti, jedina organizirana snaga u borbi protiv okupatora i nacifašizma u čije su redove mogli stupiti, ako su se željeli boriti protiv najmonstruoznijeg režima koji je ikad postojao u Evropi, ustaše su po zvjerstvima i svireposti daleko nadmašili svoje fašističke i nacističke učitelje. Čak i kad ne bi bilo drugih svjedočanstava, o malignosti ustaškog režima dovoljno bi bilo baciti pogled na izvješća Kancelariji Reicha i zapise njemačkog veleposlanika Siegfrieda Kaschea, memoare njemačkog vojnog izaslanika Edmunda Glaise von Horstenaua i izvješća pretpostavljenima šefa GESTAPO-a Hansa Helma.

A onda 08. 05. 1945., iako očekivana, ali ipak iznenada, dolazi vijest o bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke oružane sile i svih vojski pod njemačkim nadzorom, a to znači kraj rata, kraj kulture mržnje, nasilja i smrti, pobjedu kulture ljubavi i života i konačno oslobođenje zemlje od okupatora i nacifašizma.

Veselje u boračkim redovima je neopisivo, kape lete u zrak, od sreće se borci grle, ljube, plešu, pjevaju, puca se u zrak, kako i ne bi, kraj je rata, patnjama i stradanju je kraj, preživjelo smo, vraćamo se kući … a onda slijedi šok, kvislinške snage s područja Jugoslavije, među kojima su najbrojniji pripadnici OS bivše tzv. NDH, ustaše i domobrani, odlučuju ne poštivati odredbe Akta o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, nastavljaju s ratnim djelovanjem pokušavajući se kroz partizanske redove probiti u Austriju s namjerom da se tamo predaju Englezima, rečeno im je da tamo Englezi samo njih čekaju da ih odmore, ozdrave, preobuku, naoružaju i potom vrate u Jugoslaviju radi zajedničke borbe protiv komunista.

Tako im je rečeno.

Svi su to znali.

Svi, osim Engleza!

Pripadnici kvislinških snaga koji su odbili poštovati odredbe hijerarhijski “najstarijeg“ dokumenta toga vremena, Akta o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, sami su se preveli u status odmetnika, boraca izvan zakona, franktirera …, na koje se zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava ne primjenjuju, niti se oni, ni kad polože oružje, imaju pravo na njih pozivati, u svojoj namjeri da se predaju Englezima ne pitaju za cijenu. Pri proboju prema Austriji kroz Sloveniju vode se valjda najžešće borbe 2. Svjetskog rata na tlu Jugoslavije, a 13./14. 05. 1945., dakle 6 dana po završetku rata, kod Prevalje odvila se i najveća pojedinačna bitka 2. Svjetskog rata na području Jugoslavije s ogromnim brojem poginulih (svi izvore navode brojke preko 10.000).

Konačno 14./15. 05. 1945. u borbama desetkovane odmetničke kolone pristižu na polje ispod austrijskog gradića Bleiburg, a tamo ih čeka razočaranje, Englezi, temeljem Akta o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, odbijaju prihvatiti njihovu predaju, jer su poražene kvislinške snage (vojske pod njemačkim nadzorom) s područja Jugoslavije u 23:01 sati 08. 05. 1945. morale prestati s ratnim djelovanjem i položiti oružje pred onim savezničkim zapovjedništvima i snagama s kojim su dotad bili u borbenom kontaktu, a to znači jugoslavenskim partizanima, tada već preimenovanim u JA.

Izaslanstvu odmetnutih kvislinških snaga, koje je smatralo da s Englezima može o nečemu pregovarati (kao da Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji i nije potpisan, pa će oni kao pregovarati o uvjetima predaje), je s engleske strane u prisustvu partizanskog izaslanika nedvosmisleno rečeno da se predati mogu jedino onima „od kojih su izgubili rat“, dakle jugoslavenskim partizanima koji su „naši saveznici“.

Ubrzo po povratku izaslanstva izvješene su bijele zastave i krpe, predaja odmetnutih kvislinga pripadnicima JA je počela.

Snagama JA su se predali odmetnuti jugoslavenski kvislinzi, koji su potom upućeni u Jugoslaviju. Jedan manji dio ih se odbio predati, oni su se uz velike gubitke pod borbom probili kroz engleske redove i kasnije predali Amerikancima, koji ih nisu izručili jugoslavenskim saveznicima.

Civili su odvojeni od uniformiranih i uglavnom upućeni svojim kućama.

Kozaci i Čerkezi, koji su se povlačili zajedno s odmetnutim jugoslavenskim kvislinzima predali su se jedinicama CA.

Blajburško polje je mjesto na kojem je 15. 05. 1945. konačno prestala postojati tzv. NDH. Kud li lijepe sreće da je nikad i nije bilo.

I to je ukratko sve što se tiče „blajburške tragedije hrvatskog naroda“.

Odbijanje predaje kvislinških snaga s područja Jugoslavije rezultiralo je prvo nastavkom rata i poslije njegovog službenog završetka i teškim borbama s kojom desetinom tisuća poginulih na obje strane i gotovo nezamislivim porastom bijesa u redovima antifašističkih boraca, bijesa koji je ionako već postojao izazvan brojem i monstruoznošću zločina prvenstveno ustaškog režima na području tzv. NDH, jer dok se njihovi saveznici spremaju svojim kućama i povratku svojim životima, oni i dalje ginu u teškim i besmislenim borbama. Taj silni bijes uz poznati višak nasilja koji se kod boraca javlja po prestanku borbi i s kojim se do danas vojna zapovjedništva svih vojski nisu znala i ne znaju nositi, u dobrom je dijelu odredio ponašanje ratnih pobjednika prema razoružanim odmetnicima u onom dijelu koji se odnosi na proces kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava te pojave bezobzirne osvete i retalijacije, premda je za one iz Norvala i „pilare“ (povjesničare s Instituta „Ivo Pilar“) sve vezano uz antifašizam i antifašističku borbu zločin pa i rad prijekih vojnih sudova ustrojenih prema UVS-a.

Za „pilare“ su ionako ustaše „dobri dečki“  koji su se „borili za Hrvatsku“ a jugoslavenski partizani, antifašistički borci za oslobođenje od nacifašističkog okupatora, su „zločinci koji su se borili za Jugoslaviju“.A ti „zločinci“ prema „pilarima“, istinabog ne svi nego samo „jugo komunisti“ i „četnici preobučeni u partizane“ su poslije predaje koje desetine tisuća odmetnutih kvislinga kod Bleiburga pobili na pravdi Boga u svega nekoliko dana svih njih 600.000, naravno Hrvata (sic!). Iako je prema prikupljenim svjedočanstvima prema Austriji krenulo između 150.000 i 180.000 vojnika i civila, od kojih je velika većina ostala na životu.

E sad, kako je u jesen 1944. istodobno proglašena amnestija za srbijanske četnike koji nisu okrvavili ruke i za pripadnike domobranstva, više je bivših domobrana nego četnika prišlo partizanima. NOV i CA su u jesen 1944. počeli s masovnim mobilizacijama u Srbiji, tako da su ti novo mobilizirani Srbijanci činili najveći dio Srba iz Srbije u redovima NOV, a ne bivši četnici koji se, iako su napustili redove JVO, baš i nisu pridruživali partizanima.

To je jedan dio priče zašto je neodrživa tvrdnja o tome da su „četnici preobučeni u partizane“ na pravdi Boga „zvjerski pobili hrvatsku mladost“.

Drugi dio priče odnosi se na istinsko njegovanje bratstva i jedinstva u partizanskim redovima, u kojima je i kad se radilo o kažnjavanju zločinaca vrijedio princip „svak' svoje“. Ilustracije radi, da se vidi kako je to funkcioniralo, navodim činjenicu da je u zoni odgovornosti X Korpusa Zagrebačkog bila oformljena posebna jedinica sastavljena isključivo od partizana Srba zadužena za „rješavanje četničkog pitanja“, jer bi se u slučaju da su četnike likvidirali partizani Hrvati odmah rodila priča kako su Hrvati svi isti, jer eto i kao partizani ubijaju Srbe.

Dakle, tko ostaje da „masakrira nevinu hrvatsku mladost“ poslije predaje kod Bleiburga? Komunisti Hrvati iz partizanskih redova!

No kako su oni malobrojni onda im treba puno vremena, pa dok oni kolju i masakriraju „nevinu hrvatsku mladost“ onih ostalih dvjestotinjak tisuća antifašističkih boraca Hrvata ih prati iz partera, mezanina i s balkona!? A neki valjda i iz lože!?

Ili, bi li partizani Hrvati baš mirno promatrali da im sunarodnjake, pa makar i bivše ustaše s brojnim zločincima među njima, ubijaju „četnici preobučeni u partizane“? Mislim da si takvo pitanje „pilari“ nikad nisu postavili. Ne uklapa im se u koncepciju.

Da su „pilari“ razgovarali s nekadašnjim antifašističkim borcima, onda bi doznali da je ponašanje ratnih pobjednika prema poraženima bilo je određeno već spomenutim „viškom nasilja“ koji se kod boraca javlja poslije prestanka borbi, silnim bijesom radi nastavka već okončanog rata, ali i saznanjem da se uz one koji su ne samo pristali uz okupatora, nego i počinili bezbrojna zvjerstava prema vlastitim narodima, nikakva država ne može ne samo uspostavljati, nego niti graditi.

Doznali bi da borcima nitko nije trebao ništa zapovjediti, jednako kao da ih nitko nije mogao spriječiti u kažnjavanju onih za koje su znali da su počinili zločine ili onih čije su se majke hvalile kako „peru krvave košulje svojih sinova“, ali i naprosto zato što je netko bio ustaša, četnik, belogardejac ...

To nisu mogle spriječiti nikakve prijetnje pa niti strijeljanja, jer kako mi je ispričao moj susjed za jednog svojeg suborca s Korduna, kad je našao bivšeg ustašu koji mu je pred njegovim očima na pravdi Boga zaklao majku i brata, on bi ga ubio baš da je znao da će komandant ili komesar odmah poslije toga strijeljati njega.

Da su pitali doznali bi da u procesu kažnjavanja zločinaca iz redova ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnutih bivših pripadnika kvislinških snaga s područja Jugoslavije, tom svojevrsnom pročišćenju, nisu kažnjavani samo oni koji su bili Hrvati po nacionalnoj pripadnosti, kažnjavani su svi, iako su Hrvati, bili najbrojniji među njima, a ustaše su i počinili najviše zločina, jedini su imali logore smrti.

Isto se odnosi i na kažnjavanje zločinaca izvan pravnog sustava, ali i na činove bezobzirne osvete i retalijacije.

Već sam pisao o tome:

„Postupanje jugoslavenskih antifašističkih boraca prema ratnim zarobljenicima i razoružanim odmetnutim bivšim pripadnicima kvislinških vojski najsličnije je onome kako su postupali pripadnici francuskih pokreta otpora, koji su još u ljeto 1943. donijeli odluku o provođenju „pročišćenja“ što je značilo eliminaciju svih onih koje se moglo nazvati kolaboracionistima, bilo da su:

1. bili članovi kolaboracionističkih organizacija ili stranaka

2. provodili neprijateljsku propagandu

3. denuncirali i prokazivali članove pokreta otpora višijevskim milicijama ili okupatoru

4. pokazivali oduševljenja ili simpatije za okupatora

5. bavili se ratnim profiterstvom i švercem

Napravljeni su spiskovi svih takvih i njihove likvidacije su započele odmah, a intenzitet je jačao što je kraj rata postajao bliži.“

Isto je bilo i na tlu Jugoslavije u kojoj su pripadnici NOV i POJ zaduženi za obavještajni i kontraobavještajni rad, već i prije  osnivanja OZN-e 13. 05. 1944., marno prikupljali podatke o pripadnicima kvislinških snaga, posebno onima koji su iza sebe ostavljali najširi krvavi trag,  pripadnicima represivnog aparata, ali i klera, tako da su na kraju rata raspolagali točnim podacima o tome tko se kako ponašao u ratu, tko je bio zločinac, a tko nije.

Svi pokreti otpora su se surovo obračunavali s kvislinzima iz redova svojih naroda, tako da ponašanje pripadnika NOV i POJ, kasnije JA, ni po čemu ne odudara od ponašanja drugih, svojih saveznika u borbi protiv nacifašizma.

Pa što onda goni katolički kler, „pilare“ i na početku pobrojane „domoljube“ da toliko nasrću na ratne pobjednike, a posebno na antifašizam i bratstvo i jedinstvo kao principe na krilima kojih su antifašistički borci ne samo izvojevali pobjedu nego i Hrvatsku preveli među sile pobjednice nad fašizmom i tako osigurali opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi?

Za to nemaju jednog jedinog valjanog razloga, ali postoji potpuno iracionalni žal za tzv. NDH i ustaštvom u redovima HDZ-a i već spomenutih „pilara“ i drugih „domoljuba“, koji je toliko jak da nikakvom antifašizmu kod njih nema mjesta, antifašizam i bratstvo i jedinstvo su za njih zločinačkim principi, a da je ta tvrdnja točna najbolje svjedoči već navedena činjenica umanjenja, negiranja i zatiranje svakog sjećanja na ustaške zločine.

Iz redova ustaške emigracije kao tobožnji znak dobre volje lansirana je ideja o jedinstvu u redovima hrvatskog naroda do koje bi se došlo kroz proces pomirbe sinova ustaša i partizana, a koja je zapravo bila dimna zavjesa pod čijim okriljem je ustaštvo trebalo izvesti na hrvatsku javnu i političku scenu.

Tri su stvari koje ukazuju na ustašku podvalu: 

  1. ustaše se nikom, ni nevinim žrtvama, ni hrvatskom narodu, ni svijetu, nisu ispričali za sva zlodjela koja su počinili tobože u ime hrvatskog naroda
  2. i dalje su inzistirali na rušenju Jugoslavije svim sredstvima kao i na
  3. izgonu Srba iz rvatskeHrvatske

I uspjeli su i doći na vlast u Hrvatskoj i provesti fašističku kontrarevoluciju i uz pomoć drugih srušiti Jugoslaviju i istjerati Srbe iz Hrvatske, sve pod naslovom „stvaranje države“.

Povodom sve furioznijih nasrtaja, ja čak ne bih rekao hrvatske ekstremne desnice, nego ustaštva, prvenstveno na zdrav razum, a onda i antifašizam kao jedan od temelja hrvatske državnosti koji ilustrira i odluka SGZ o preimenovanju Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, oglasio se 23. 07 2017. i komentator njemačkog „Tageszeitunga“, Erich Rathfelder, proglašavajući ta nastojanja „preradom povijesti“ odnosno povijesnim revizionizmom.

Autor osvrta se ne može načuditi zašto se Hrvati odriču ne samo jedinog svojeg u svijetu poznatog i od svijeta priznatog državnika, već s njim i najvrjednijeg dijela svoje prošlosti.

Ne samo autor, nego i brojni Nijemci očito dobro znaju i tko je Tito i što je bilo vrijedno u hrvatskoj prošlosti, hrvatske vlasti to očito ne znaju, pa čak iako se iz redova ustašije čuju i konkretne prijetnje neistomišljenicima, ponašaju se kao da taj ustaški revival ne vide i kao da se to njih ne tiče.Dođe mi tako da preventivno parafraziram riječi guvernera US Virginia, Terry McAuliffea, koji se obratio bijelim suprematistima poslije nasilnih nereda koje su izazvali pred par dana u Charlotesvilleu, Virginia i uputim ih ovim ustaškim suprematistima iz Zagreba, iako bar zasad ustaške prijetnje, okupljanja, postrojavanja i marširanja nisu tako nasilni kao spomenuta okupljanja bijelih suprematista u Charlotesvilleu, Virginia:

"Imam poruku za sve ustaške suprematiste i nacional-šoviniste koji su se u zadnjih 30-tak godina dovukli u Zagreb iz BiH ili emigracije. Naša poruka je jasna i jednostavna: Idite kući. Niste dobrodošli u ovaj slobodarski grad. Sram vas bilo. Pravite se da ste patrioti, ali ste sve, samo ne patrioti!"

"Došli ste vrijeđati ljude. I uvrijedili ste ljude. Moja poruka je jasna. Mi smo jači nego vi. Učinili ste naš Zagreb jačim. Nećete uspjeti. Nema mjesta za vas ovdje. Nema mjesta za vas ni u Zagrebu ni u Hrvatskoj.“

„Zato, molim vas, idite kući i ne vraćajte se."

Feniks @ 16:56 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 6, 2017

I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a zapravo Dan ustaškog pobjedonosnog okončanja 2. Svjetskog rata u Hrvatskoj „dostojno“ obilježili, „ljudi u crnom“ su marširali , pjevali ustaške poskočnice i uz ZDS podizali junačke desnice na još junačkiji pozdrav, ove godine proslava istog spomendana u Kninu odvijala se u gotovo komornoj, da ne kažem sterilnoj atmosferi, policija je čak, na čuđenje Marka Skeje i privodila neke kojima „vrag nije dao mira“, pa su se odlučili pozdravljati „starim hrvatskim pozdravom“ u znak „odavanja počasti“, kako to sami kažu.

Strava i užas!

Kako i ne bi, pa lani su im čak i policajci i časnici HV pljeskali i dizali im palčeve, pogotovo kad je odjeknuo „Jure i Boban“.

A onda kad je u kasnu večer i Thompson zarevao pred prepunim stadionom, ustašovalo se gotovo nesmetano do jutra, iako istini za volju jest protiv Thompsona pokrenuta prekršajna prijava radi „starog hrvatskog pozdrava“, valjda i zato on ove godine nije pjevao u „umivenom“ i gotovo praznom Kninu.

I ove godine se u maniri proglašenih istina standardno lagalo i mazalo „na klaftre“ i „kadilo“ braniteljima do neukusa, ipak kao najznačajnije valja spomenuti najavu novog Zakona o pravima hrvatskih branitelja nastalog kao plod „kampiranja“ „šatoraša“ u Savskoj ulici u Zagrebu. Prema nekim iznesenim detaljima umjesto socijalizacije braniteljske populacije od nje se stvara posebna kasta iznad zakona, s pravima koja uvelike nadilaze financijske mogućnosti zemlje.

Iako su mnogi i ove godine očekivali nastup Marka Perkovića Thompsona, odlučeno je da za proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja nastupi „Prljavo kazalište,“ koje ove godine obilježava 40 godina od svog osnutka. Za mjesto održavanja koncerta izabran je glavni gradski trg, a ne stadion, svima je jasno da „Prljavci“ u praznom Kninu ne mogu privući dovoljno posjetitelja da bi makar donekle popunili stadion.

Ipak „Prljavci“ su uspjeli napuniti središnji kninski trg i stvorili atmosferu za pamćenje i bez incidenata.

Tako je proslava 22. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Oluja“ uspješno završena velikim koncertom grupe „Prljavo kazalište“ u Kninu.

Do 2015. se „veličanstvena i najveća hrvatska pobjeda u povijesti“, VRO „Oluja“, koja se “izučava i na prestižnom američkom vojnom učilištu“, kako će nam slavodobitno navodne riječi američkog ministra obrane posredovati naš ministar obrane Damir Krstičević, slavila na dva mjesta, službeno u Kninu, uz ipak suzdržanu ustašku ikonografiju, ali uz braniteljsko okretanje leđa i „hukanje“ predstavnicima „nenarodne“ SDP-ove vlasti, a ustaški, pardon „domoljubni“, dio u Thompsonovoj režiji u Čavoglavama.

Onda je predsjednica objedinila te dvije proslave u jednu jedinu, onu u Kninu, kad su do izražaja došle obje „slavljeničke“ komponente, pogotovo ona ustaška, pardon „domoljubna“, koja se prije odvijala u pozadini u Čavoglavama.

No kako se danas sve odvija pred kamerama, iz nekih domaćih antifašističkih krugova negodovalo se radi tako otvorenog ustašovanja, a prosvjedi su pristizali iz EU, ali i iz svijeta, a ne samo Beograda, kako se to željelo prikazati.

Zato je valjda ove godine odlučeno da u Kninu ne bude vidljiva ustaška, pardon „domoljubna“  komponenta proslave, ona je ove godine „preusmjerena“ u Slunj, opet podalje od kamera, a time i od očiju i ušiju javnosti.

 U Slunju je već u ranim poslijepodnevnim satima počelo javno okupljanje kulturno-zabavnog, a ustvari ustaško-zabavnog karaktera, povodom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja te 22. obljetnice vojno redarstvene akcije "Oluja" i Dana grada Slunja.

Prvo su odslušana politička baljezganja i podilaženja braniteljima, što se može okarakterizirati kao najgori politički šund.

No koja desetina tisuća ljudi nije se radi tih „domoljubnih“ govorancija okupilo u Slunju, oni su došli radi svoje ustaške ikone Marka Perkovića Thompsona, tako da je i Slunj kao što su prijašnjih godina Čavoglave ili lani u Knin odjekivali od ZDS i „Jure i Bobana“ uz svu znanu ikonografiju iz tih mjesta i tim povodom.

Vidjelo se odmah da Thompsonovi obožavatelji ne posustaju.

Dakle ljubitelji lika i djela Marka Perkovića Thompsona nisu ni ove godine ostali prikraćeni za doživljaj, premda bi im bilo puno draže da su se mogli „radovati“ u Kninu.

Feniks @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 4, 2017

Možete li zamisliti da neki njemački novinar od imena, u novinama od imena, onda kad njemačka kancelarka oštro i kritički progovori o nacističkoj prošlosti svoje zemlje prozivajući i osuđujući svaku pojavu ili svaki izgred neonacista, napiše da je ona svojim istupom teško uvrijedila nacističku Njemačku?

Naravno da ne možete zato što nacistička Njemačka ne postoji, promocija nacizma tamo, kao ni igdje drugdje,  nije demokratsko pravo na drugačije mišljenje, a za negaciju holokausta se ide u zatvor.

Isto bih mogao napisati i da neki francuski visoki dužnosnik, predsjednik ili premijer, uvrijedi Višijevsku Francusku ili možda norveški uvrijedi Quislingovu Norvešku ili slovački premijer Tisovu Slovačku …

Nezamislivo, zar ne?

E ali u Hrvatskoj, ako ćemo vjerovati novinarki „Jutarnjeg lista“ Jeleni Lovrić, je to itekako moguće, ona se naime u svojoj kolumni „LINIJA ŽIVOTA“ pod naslovom:

„Protjerivanjem Tita podjele se ne brišu nego još više produbljuju, a Plenkovićev HDZ ponavlja tešku grešku koju je učinio i Milanović“ ne libi između ostalog napisati i ovo: „Baš kao što je bivši premijer bez valjanog razloga, vjerojatno iz manjka državničke ozbiljnosti i potpunog nerazumijevanja povijesnih rasjeda, još uvijek otvorenih posred nacionalnog korpusa, uvrijedio i ozlojedio blajburšku Hrvatsku …“ spočitavajući Milanoviću i ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijama u Bleiburgu i drugdje.

Da se ne zajebavamo, ovo „blajburška Hrvatska“ je eufemizam koji Lovrićka rabi za „ustaška Hrvatska“ s time da se odmah mora postaviti pitanje kako to da u situaciji kad ne postoje ni nacistička Njemačka, ni Višijevska Francuska ni Quislingova Norveška, ni Tisova Slovačka, jednako kao ni Mussolinijeva Italija, postoji blajburška odnosno ustaška Hrvatska, zar ta Hrvatska, koja je bila sve prije nego država hrvatskog naroda, nije prestala postojati s bezuvjetnom kapitulacijom nacističke Njemačke, jednako kao što su prestale postojati sve druge kvislinške tvorevine i od nacista oktroirani režimi?

I još nešto, možda bih ja to nekako i mogao „progutati“ da ne dolazi iz pera Jelene Lovrić, svojedobne muze Ivice Račana i njegove socijaldemokracije osmišljene u glavi Zdravka Tomca ili možda baš to čini Jelenu Lovrić „pročitanom“?

Da je stala na gornjem, čovjek bi možda i mogao reći da joj se omaklo, ali ona je uz mnoge druge sporne stvari u tekstu napisala i sljedeće: „Partizanska borba prebacila je Hrvatsku na pobjedničku stranu, ali pravedan je rat za slobodu uprljan strašnim poratnim zločinima, zbog kojih cijela ljevica i danas nosi stigmu. Brozovom odlukom o napuštanju sovjetskog bloka bivša je država, Jugoslavija, pomaknuta prema Zapadu, ali kao komunistički autokrat u jednopartijskoj, nedemokratskoj državi Tito se brutalno i krvavo obračunavao s političkim protivnicima.“

Tko su to bili Titovi politički protivnici s kojima je on tako „brutalno obračunavao“, na koga to autorica misli?

Nadam se da ne misli na sve one zaostale džepove otpora i ustaške, četničke i balističke bande, od kojih je zadnja četnička likvidirana 1949., a zadnja ustaška („križarska“) tek 1953.

Nadam se da ne misli ni na pristalice Rezolucije IB internirane radi „preodgoja“ na otoku Goli.

Ali niti na ustaške i druge emigrante s kojima se radi njihovog terorističkog djelovanja režim obračunavao jednako kao i svaki drugi sustav vlasti pa i u najdemokratskijim državama svijeta.

Njegovi politički protivnici bili su dostupni mu Milan Grol, Vlado Dapčević, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković … i nedostupni mu dr. Vladko Maček, nešto se ne sjećam brutalnog obračuna s njima.

Pa nije bilo brutalnog obračuna ni s protagonistima pobune seljaka u Cazinskoj krajini 1950.

Znam da će se odmah potegnuti jak argument u liku Andrije Hebranga, čija sudbina, odnosno smrt, nikad nije razjašnjena, samo oni koji nešto znaju, znaju da je Andrija Hebrang bio najžešći staljinist u vrhu KPJ. A onda opet nitko pa niti iz redova Titovih najžešćih osporavatelja nije nikad Tita dovodio u direktnu vezu s Hebrangovom smrću.

Koji su to onda „strašni poratni zločini i politički obračuni“ ili se možda nije smjelo kvislinge kažnjavati pa ni za holokaust i mnoge druge najmonstruoznije zločine za koje svijet zna?

Jel' pritom bilo i kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, činova retalijacija i bezobzirne osvete? Naravno da je, ali ne više i ne drugačije nego su to radili pripadnici drugih pokreta otpora u Evropi, ali i pripadnici Savezničkog ekspedicionog korpusa i CA. S time da se, za razliku od potonjih, pripadnici JA ne mogu optužiti ni za pljačke ni za masovna silovanja.

Milana Grola sam spomenuo, on je bio glavni razlog zašto je u Jugoslaviji svako višestranačje zabranjeno, jer je Grol najavio da se njegova Demokratska stranka neće pridružiti NF-u i da će zatražiti reviziju odluka AVNOJ-a i poništenje zabrane povratku kralja u zemlju. Naravno da o tome nije moglo biti govora niti je Tito na to smio pristati.

Što se Mačeka i dobrog dijela vodstva HSS-a tiče, njega je „pokopao“ proglas upućen članstvu HSS-a kojim ga poziva na suradnju s ustaškim vlastima, što je za posljedici imalo da su se čitave jedinice Građanske i Seljačke zaštite priključile Ustaškoj vojnici.

Istini za volju i najveći broj Hrvata u redovima NOV i POJ bio je haesesovskih uvjerenja, samo nije se moglo zabraniti Demokratsku stranku u Srbiji, a dopusti rad HSS-u u Hrvatskoj.

Jelenu Lovrić ne smeta činjenica što ta njena „blajburška“, a zapravo „ustaška Hrvatska“ uopće ne bi smjela postojati u državi uspostavljenoj odlukama ZAVNOH-a, kojega se nije moglo zaobići pa se „ukotvio“ u preambuli Ustava RH.

Ako je pak u Hrvatskoj promocija ustaštva i samo ustaštvo, ta hrvatska inačica fašizma,  legalno i ravnopravno sudjeluje u političkom životu zemlje, kao da antifašističke borbe i nije bilo i kao da fašizam u toj borbi nije oružano poražen, onda se time direktno pljuje na grobove svih onih preko pedeset milijuna ljudi koji su svoje živote u 2. Svjetskom ratu položili za svijet bez fašizma.

Ali aktualne HDZ-ovske vlasti u svojoj borbi „protiv svih totalitarizama“ nađoše baš boriti se protiv antifašizma, prethodno ga pripisavši komunistima i proglasivši ga zločinačkim, jer po njima ustaštvo i fašizam sudeći prema ponašanju vlasti i nisu izraz totalitarizma.

U tom HDZ-ovom pregalaštvu najpriležnije sudjeluju i „antifašisti“ poput Jelene Lovrić, ali i mnogih drugih, bez njih i njihove zdušne pomoći fašizma/ustaštva u Hrvatskoj bilo ne bi.

Feniks @ 10:38 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 27, 2017

Za sve „nevjerovane Tome“ nastupio je trenutak „stavljanja prsta u rane“, pa će valjda sad i oni najtvrdokorniji shvatiti riječi sisačke gradonačelnice, Kristine Ikić Baniček, izgovorene povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe 22. 06. 2017. na račun licemjerstva paradnih, privremenih i povremenih antifašista, eksponirajući pritom kao najvećeg među njima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

Taj trenutak „stavljanja prsta u rane“ je najava Milana Bandića da će SGZ-a na prvoj sjednici u novom sazivu predložiti da se Trg maršala Tita u Zagrebu preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Ne, ne radi on to iz nekakvih svojih uvjerenja već isključivo radi „kupovine ruku“ zastupnika u SGZ. Sugerirana nova imena poput npr. Kazališni trg, ne prihvaća, već se odlučuje za najjače, Trg Republike Hrvatske, računajući u svojoj „domoljubnoj“ glavi kako nitko od potencijalnih oponenata neće ići maršala Tita pretpostaviti Republici Hrvatskoj, pa će „šaptom TMT pasti“.

No, hoće li?

Pitam se, zar je moguće da mnogi tek poslije najnovijih nasrtaja na Zagreb, jer se od Tuđmanovog dolaska na vlast Zagreb i HDZ, s Tuđmanom ili bez njega,  ne vole javno, jednako kao što se Grad nije volio s ustaškim režimom, onih koji dolaze iz redova povampirenog ustaštva predvođenog uglavnom kadrovima iz „tamnog vilajeta“ gdje se ustaštvo usisava s majčinim mlijekom, vide kojim žarom se sve to vrijeme Zagreb ponižava, pokušava ga se kažnjavati radi toga jer je pristao uz antifašizam i postao i ostao nepokoreni grad.

O da, platio je Grad ogromnu cijenu, jer je u redovima antifašističkih boraca u borbi za svijet bez fašizma poginuo svaki deseti Zagrepčanin.

Zagrebu se njegov doprinos u borbi protiv fašizma i vrednovao i priznavao, okitio se naslovom grada-heroja, imao je svoj Trg republike, svoju Ulicu 8. maja 1945, jer je tog dana Zagreb oslobođen, a taj 08. 05. proglašen je Danom grada Zagreba, koji se punih 45 godina slavio uz brojne svečanosti.

A onda su se po dolasku Tuđmana na vlast Zagrebu počeli oduzimati svi ti njegovi atributi, prvo sve ono što ga je obilježavalo antifašističkim, pa je tako ostao i bez Trga republike, bez Ulice 8. maja 1945., bez Dana Grada, bez Trga žrtava fašizma (kasnije je nakon brojnih prosvjeda ime trga vraćeno), bez imena ulica, ali i spomen obilježja koja su bila vezana uz obilježavanje antifašističke borbe. Posebno valja spomenuti devastaciju spomenika Zagrepčanima palim u ratu za oslobođenje, radom kipara Koste Angeli Radovanija, u Dotršćini, kao najzorniji obračun s antifašizmom.

Zagrebu se nije priznavalo niti pravo da si izabere gradonačelnika, bez obzira na izborne rezultate, a onda je ponižavanje na trenutak zaustavljeno i to zapravo minornim povodom, pokušajem vladajućih da ugase Radio 101, radio koji se drznuo kritički govoriti o vrsti i karakteru Tuđmanove vlasti, ali i svoj malignosti Tuđmanove osobnosti.

Da, na taj 21. 11. 1996. pozivu HHO-a na prosvjed na glavnom gradskom trgu odazvalo se preko 100.000 građana spremnih da kažu svoje NE! i Tuđmanu i njegovoj samovolji.

Znam ja da je bilo i puno drugih povoda kad je trebalo tom opasnom luđaku reći ne, ali nije bilo moguće okupiti „kritičnu masu“ istomišljenika.

No istinsko, dotad neviđeno ponižavanje Zagreba, u međuvremenu preimenovanog u „glavni grad svih Hrvata“, počinje Račanovim inauguriranjem Milana Bandića na položaj gradonačelnika grada Zagreba, koji radi porijekla tog najvećeg „delavca istočno od Greenwicha“ uz već spomenuti naslov „glavni grad svih Hrvata“ baštini i naslov „Široki brijeg na Savi“.

Za Bandićev uzlet „kao rođenog gradonačelnika Zagreba“, pa otkud bi takav i mogao doći nego iz Pogane Vlake, najzaslužnija su dva SDP-ova dična muža, bivši predsjednici OK SKH Pešćenica i Trnje, Ivan Šikić i Marko Melčić, koji su „iz mrtvih“ podigli jednake komuniste kakvi su uz Račana i sami bili, Milana Bandića i njegovog intimusa Slobodana Ljubičića, koje je Račan odmah „prigrlio“ jer su mu baš takvi za Zagreb trebali.

I uspjeli su od oduvijek srednje-evropskog grada napraviti bosansku palanku, bez identiteta, jer danas i upola manji austrijski Graz djeluje kao velegrad u usporedbi sa Zagrebom.

Ali zašto bi Račan zaostao u Zagrebu za remek-djelom koje je napravio realiziravši svoj cjeloživotni projekt dovođenjem Franje Tuđmana na čelo uređene i potencijalno prosperitetne države SRH, pomažući mu zdušno da od „druge Švicarske“, kako su joj tada tepali, napravi „muljevito dno Evrope“.

Račanov projekt zdušno je nastavio Zoran Milanović, kojemu su na nivou Grada sekundirali „naš Bero“ i „barba Žvane“ održavajući svojim glasanjima/neglasanjima Bandića na vlasti i nakon što je isključen iz SDP-a.

U međuvremenu je Bandić marno „delao“, ne po zakonu, nego po svom zavičajnom principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, a to znači mešetarenjem, korumpiranjem, političkom trgovinom „ispod stola“ … u međuvremenu osnovao i svoju stranku i na gradskoj razini silno ojačao, tako da na izborima za gradonačelnika pobjeđuje, prvenstveno zato što je stvorio ogromnu vojsku svojih ovisnika i poslušnika, a sve gradske službe i Holding naprosto prenapučio kadrovima „izbosne“. U gradskoj Upravi ne postoji baš nitko tko mu se usudi proturječiti ili mu se suprotstaviti. Pokušala je to gđa Zrinka Paladino, ali je na smrt preplašena sama dala ostavku i otišla.

Ispipavao je on „bilo Grada“ kad god mu se pružila prilika da pljune i na grad i na grobove Zagrepčana palim u NOB-i, kao što je bila organizacija Thompsonovog koncerta „slave i ponosa“ na Trgu bana Jelačića 30. 05. 2008.

Isticanjem ustaških simbola i drugim fašističkim manifestacijama na nedopustivom koncertu, s nedopustivim izvođačem i s nedopustivom ikonografijom, Bandić i vodstvo zagrebačke HVIDR-e pljunuli su na grobove tisuća antifašista i žrtava ustaškog terora, te ponizili Zagreb i Zagrepčane kako ih nikad nitko u povijesti ponizio i uvrijedio nije.

Uslijedile su reakcije iz domaće javnosti ali i iz svijeta, pa se kabadahija iz Pogane Vlake primirio sve do momenta kad je, prema nekim svjedočenjima radi pritiska na organe gonjenja, Mirko Ljubičić „Šveps“ iz zagrebačke HVIDR-e 20. 10. 2014. organizirao ono čuveno braniteljsko „logorovanje“ u Savskoj ulici ispred broja 66, kojem je tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović požurio dati legitimitet.

Otada Milan Bandić ne miruje … „dela“ i uglavnom uspijeva. Istinabog tu i tamo mu podleti kao s izgradnjom crkve, a kasnije „uređenjem parka“ na Savici, premda ja osobno mislim da je i taj poraz samo privremen i da će opet pokušati.

Zanima me hoće li se ovim povodom oglasiti neko tijelo, neka stranka ili organizacija, znam da HHO, kao 1996. u slučaju Radija 101 to neće, pa pozvati Zagrepčane da masovno izađu na prosvjed i pruže otpor ustaštvu i ne dopuste promjenu imena trgu i spriječe daljnje fašističko i klerofašističko zagađivanje hrvatske javne i političke scene.

Kad će, ako ovim povodom neće!?

Evo i SDP-u prilike da makar i s ogromnim zakašnjenjem pokuša ispraviti bar dio onog zla kojemu je sam pridonio.

Feniks @ 12:43 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, lipanj 23, 2017

Da nije bilo hrabrog i mogli bismo reći neuobičajenog istupa sisačke gradonačelnice  Kristine Ikić Baniček na ovogodišnjem obilježavanju Dana antifašističke borbe, značilo bi o toj zgodi  svake godine pisati isto, jer je svake godine jednako i svake godine isto; 22.06 službeno se obilježava Dan antifašističke borbe kod spomen-obilježja u šumi Brezovica, a istodobno fašisti i klero-fašisti uz isticanje ustaških obilježja, lažući i mažući proglašavaju antifašizam zločinom, „slave“ kod jame Jazovka.
I onda te, koji iz dna duše mrze antifašističke borce, prokazujući ih kao one koji su se borili protiv Hrvatske, i koji ističu ustaše kao borce za Hrvatsku, samo budale mogu imenovati antifašistima i stavljati ih uz bok antifašističkim borcima.

Opet je Dan antifašističke borbe obilježen na dva mjesta, svečano u organizaciji SABA i Lige antifašista na jedinom pravom mjestu, u šumi Brezovica, na mjestu na kojem je i osnovan Sisački partizanski odred, prva organizirana jedinica otpora okupatoru, njegovim slugama i nacifašizmu na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije, a drugi pod pokroviteljstvom predsjednice Republike, u organizaciji hrvatskih fašista i klerofašista, kod jame Jazovka kod Sošica na Žumberku.

Istini za volju „komemoracije“ kod jame Jazovka održavale su se do 2015. bez ikakvih pokroviteljstava od strane službenih hrvatskih vlasti, a onda je te godine predsjednica Republike „uvela modu“ državnog pokroviteljstva, odnosno zabijanja čavala u lijes hrvatskog antifašizma. U tu svrhu bilo je i uklanjanje Titove biste iz prostora Predsjedničkih dvora.

Ni na jednom od dva skupa nisu viđeni najviši dužnosnici aktualnih hrvatskih vlasti, ali za njih, znajući tko su i kakvi su, sa sigurnošću možemo reći da su njihova srca bila kod jame Jazovka, a ne u šumi Brezovica.

Zato su i na jednom i na drugom skupu bili izaslanici najviših hrvatskih dužnosnika, predsjednice Republike, predsjednika Vlade i predsjednika Hrvatskog sabora, s time što bi i najdobronamjerniji teško mogli objasniti i sam skup kod jame Jazovka i još na Dan antifašističke borbe, službeni državni praznik RH, a pogotovo izaslanike najviših hrvatskih dužnosnika.

Dva skupa koji po svojem sadržaju naprosto isključuju jedan drugi, ali koji već i kroz upućivanje izaslanika najviših državnih dužnosnika u šumu Brezovica i kod jame Jazovka pokazuju svu shizofrenost i sve licemjerje najviših hrvatskih dužnosnika koji su istodobno antifašisti u šumi Brezovica, a dični ustaše kod jame Jazovka.

Ipak na mjestu antifašističkog okupljanja u šumi Brezovica, kako sam već naveo, dogodio se jedan presedan, govoreći na skupu gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček, progovorila je o očitom, a to je upravo licemjerje pripadnika hrvatskih vlasti kad je antifašizam u pitanju, apostrofirajući zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji se s jedne strane izjašnjava antifašistom, a s druge dijeli priznanja promotorima ustaštva i negatorima holokausta, poput Jakova Sedlara.

U svojem nadahnutom i emocijama nabijenom izlaganju Kristina Ikić Baniček rekla je između ostalog i ovo:
„Svi ovdje koji smo se okupili ponosimo se našom slavnom antifašističkom tradicijom, tradicijom na kojoj je naposljetku utemeljena i samostalna i suverena Republika Hrvatska. Do nedavno javno deklarirati da si antifašist bilo je deplasirano, to se gotovo podrazumijevalo. Tako smo bili odgajani i nikome normalnom ne bi nikada na pamet palo reći za sebe bilo što drugo osim da je antifašist, pa to nismo niti govorili. A trebali smo!

Treba to govoriti u školi, treba to govoriti na javnome mjestu, treba se time naglas ponositi jer, dok mi nismo pazili, iz najmračnijeg mraka izdigle su se spodobe koje ne misle tako.

Dapače, među nama su se pojavili neki koji s ponosom zatiru slavnu i svijetlu tradiciju antifašizma svojim revizionističkim relativiziranjem ustaških zločina i krivotvorenjem činjenica pokušavaju baciti ljagu na hrvatski antifašistički pokret, pokret predvođen od strane Josipa Broza Tita.
Relativiziranje ustaških zločina je otišlo tako daleko da neki samoproklamirani antifašisti nagrađuju glavnog falsifikatora i krivotvoritelja ustaške sramote i daju mu nagradu Grada, kao da to njegovo falsificiranje povijesti podržavaju i svi stanovnici glavnoga Grada. Što je najgore, onda ti isti koji nagrađuju glavnog revizionistu povijesti i negatora ustaških zločina licemjerno dolaze među nas položiti vijenac na spomenik hrabrim mladićima i djevojkama čiju žrtvu neki danas žele izbrisati iz kolektivne svijesti hrvatskog naroda.
Ne može se biti antifašist prema potrebi. Ili si antifašist ili si fašist. Ili promičeš antifašizam u svojem životu ili promičeš fašističke ideje i vrijednosti. Sredina ne postoji, nema srednjeg puta kojim bi išli oportunisti, koji se ne žele zamjerati niti jednima ni drugima. Tko se nije spreman oduprijeti današnjim filofašistima negira ne samo hrvatski Ustav već temeljne civilizacijske vrijednosti.
Ne, nije u redu nositi ustaška obilježja, ne nije u redu doprinos partizana oslobođenju Europe od fašizma dovoditi u pitanje zbog ustaša koji su stradali kao žrtve poraća.
Antifašisti su nas zadužili i obilježavanje njihovog dana jednom godišnje na najvišem državnom nivou je minimum koji im dugujemo.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!“

Dakle, gradonačelnica Siska je implicitno prozvala i za ideološku raspolućenost hrvatskog nacionalnog korpusa prouzročenim sklonošću vlasti fašizmu odnosno njegovoj hrvatskoj inačici ustaštvu, čitavu hrvatsku izvršnu vlast, a eksplicitno gradonačelnika glavnog Grada.

Samo sve te negativne pojave i trendovi u društvu imaju svoje ishodište, a ono se i u ovom slučaju nalazi u malignoj osobnosti dr. Franje Tuđmana, čovjeka fasciniranog španjolskim caudillom, generalissimusom F. Francom, koji je već polovicom šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo obilaziti hrvatsko iseljeništvo, a zapravo posjećivati ustaške punktove diljem svijeta, pa i sastajati se s nekim od najviđenijih ustaških glavešina, koji su uspjeli izbjeći pravdi i skrasiti se u zemljama s kojima Jugoslavija nije imala diplomatske odnose ili zemljama koje nisu izručivale nikoga pa ni dokazane ratne zločince.

Tako se kasnijeg hrvatskog predsjednika posebno dojmio sastanak s Vjekoslavom Maksom Luburićem u Španjolskoj, posebno radi Tuđmanu vrlo privlačne Luburićeve ideje Pomirbe sinova ustaša i partizana koja je kao trebala ojačati jedinstvo u hrvatskom nacionalnom korpusu u njegovom otporu velikosrpskim presizanjima.

Ne, Luburić se nije imao namjeru ispričati ni hrvatskom narodu ni svijetu za sva zla ustaškog režima, niti je imao namjeru priznati antifašističkim borcima pobjedu u ratu, njegova namjera je bila iskoristiti hrvatske komuniste da izvedu ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, dajući mu legitimitet kroz proces pomirbe. No tu je još Jugoslavija, koja je i kao ideja i kao ostvarenje potpuno inkompatibilna s ustaštvom, tako da je proces pomirbe nužno sadržavao potrebu rušenja Jugoslavije svim sredstvima.

Dakle pomirba, kako ju je Luburić zamislio je išla za tim da „sinovi partizana“ naprosto pristanu na partnerski odnos sa „sinovima ustaša“, kao da ničeg nije bilo, ni nepremostivih ideoloških razlika, ni monstruoznih ustaških zločina, pa ni krvavog bratoubilačkog rata.
Franjo Tuđman u tome nije vidio ništa sporno, on je odmah po preuzimanju vlasti naprosto krenuo u realizaciju obaveza prihvaćenih u ustaškom punktu u Norvalu, pa i provedbu ideje pomirbe.
Situacija u RH danas, kojoj svjedočimo, a koja se potvrđuje pa i kroz riječi sisačke gradonačelnice, da je Tuđman preuzete obaveze uglavnom izvršio; srušio je Jugoslaviju, izveo ustaštvo na javnu i političku scenu, istjerao Srbe iz Hrvatske i ugradio tzv. NDH u preambulu Ustava RH. Ma koliko to neafirmativno izgledalo, ali NDH je ugrađena u preambulu Ustava RH („– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), …“).
Bilo bi to kao da su Francuzi u ustav Pete republike ugradili Višijevsku Francusku.
Nonsens je i spominjanje Banovine Hrvatske kao nekakve državne samobitnosti, jer ta administrativna jedinica u unitarno uređenoj državi nije imala nijedan osnovni atribut državnosti, osim možda jasno omeđenog teritorija.
Jedino što mu nije uspjelo bilo je „miksanje kostiju“ odnosno izgradnja spomen-kosturnice,  svojevrsnog hrvatskog El Valle de los Caidos na području nekadašnjeg ustaškog logora smrti Jasenovac, gdje bi bili sahranjeni posmrtni ostaci svih poginulih hrvatskih državljana u 2. Svjetskom ratu, neovisno o tome kojoj od strana u sukobu pripadali.

U provođenju ideje pomirbe i sam Tuđman je bio raspolućen pa je imao dvije istine, jednu javnu za one “svoje“ kako je zvao antifašiste, pred kojima se busao u svoja antifašistička prsa, a drugu za članove društva „Hrvatski domobran“, koje je uvjeravao kako je svjestan da je „u 2. Svjetskom ratu bio na krivoj strani“.

Imajući sve ovo u vidu jasniji je i kasniji odnos hrvatskih izvršnih vlasti prema antifašizmu, jer se u najvećem broju slučajeva radi o kadrovima izašlim ispod Tuđmanovih skuta ili onima ispilavljenim iz Tuđmanovog inkubatora.

I na kraju ne mogu izostaviti i ne spomenuti i treće okupljanje povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe, održano u organizaciji Antifašistička lige RH i još nekih NVO pod imenom „Trg je naš“ na Trgu maršala Tita, gdje su zagrebački antifašisti rekli jasno NE pokretačima inicijative za promjenom imena Trga.     

Feniks @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 6, 2017

(Ponekad ljudi rade loše stvari iz dobrih razloga, ali ovi, ovi ne, oni neprekidno rade loše stvari iz loših razloga).

Hrvati koje je Tuđmanov "plimni val" "naplavio" u Hrvatsku iz "tamnog vilajeta", ali i iz iseljeništva, zapravo su strano tijelo u hrvatskom nacionalnom korpusu RH. Oni danas u najvećoj mjeri onemogućavaju da se RH profilira kao sekularna država i država vladavine prava, država blagostanja za sve i mjesto ugodno za život.

No istini za volju ne bi oni to mogli sami, nemjerljiva je tu uloga hrvatskog biračkog tijela, pa bismo to mogli mirne duše podvesti pod svojevrsni mazohizam..

Jedan od tih, ne terorista (pa samo je smaknuo jugoslavenskog diplomata), nego „boraca za slobodu“, inače pukovnik HV u pričuvi, formulirao je to jednom rečenicom: „Imamo vas na oku, jer smo vam jednom stvorili državu, koju ste raspucali, sad smo vam stvorili drugu i nećemo vam dozvoliti da i ovu raspucate“. Naravno da je čovjek pod „mi“ mislio ustaše, a posebno one iz BiH, bez obzira na to što oni baš nikakve veze nisu imali s uspostavom tzv. NDH. Bio je to one-Man-show Adolfa Hitlera (“Direktiva 25” od 27. ožujka 1941.).

Trebam li vam možda reći otkud nam dolaze dični muževi poput primjerice ministra-plagijatora Pave Barišića ili posjetitelja „grobnice od zlata“ u Madridu ministra Milana Kujundžija?

Premrežili su i znanstvenu zajednicu u Hrvatskoj u kojoj je bivši dekan Ekonomskog fakulteta s „opjevanom“ „inovativnošću“ predstavljao samo vrh ledenog brijega.

„Umjereni“ Ljubo Jurčić ponosi se svojim ujacima ustašama, a srami se svojeg oca partizana.

Što reći o Josipu Jurčeviću, Zlatku Hasan Begoviću, Bruni Usih i brojnim drugima, koji otvoreno promoviraju ustaštvo i tzv. NDH.

Na izborima za gradonačelnika Zagreba „stožerna hrvatska stranka“ nema kandidirati koga iz svojih redova, nego Hercegovcu suprotstaviti Bosanca, tako da je čak četvero kandidata na zagrebačkim izborima bilo od tamo.

O gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću i svim njegovim „delanjima“ na učvršćivanju države vladavine prava mogao bi mirne duše biti napisan roman opsega bar kao što je „Rat i mir“.

U ovom sazivu Hrvatskog sabora 10 % delegata su „izbosne“ i svi „napredni“ i „antifašistički“ usmjereni, pa će nam tako primjerice Ivica Mišić pričati o poboju „nevine hrvatske  mladosti“ njih preko 3.000 kod Odžaka, po završetku rata 1945., mudro prešućujući, jer ja ne vjerujem da on to ne zna, da se radilo o najvećem ustaškom džepu otpora, tamošnji su ustaše odbili položiti oružje i nastavili s ratnim djelovanjem, borbe su trajale do 25. 05. 1945. i u njima su poginuli svi do jednoga, dok je s druge strane u tom besmislenom ratu poslije rata poginulo i 1.100 pripadnika KNOJ-a, no to od Ivice Mišića nećete čuti. Zašto laže, ne znam, to biste njega trebali pitati.

Branimir Bunjac, dr. sc. povijesnih znanosti, će nas opet podučiti kako su „ubojice među nama“, pa dok vi mislite da čovjek govori o nekom iz redova bivših pripadnika „hrvatske domovinske vojske“, shvatite da on govori o još živućim bivšim antifašističkim borcima.

Božo Ljubić će sve vrijeme vapiti kako bismo mi Hrvati iz Hrvatske trebali pomoći Hrvatima u BiH u njihovom širenju mržnje i netrpeljivosti prema tamošnjim Bošnjacima-Muslimanima, kao da oni to i bez nas ne rade dovoljno dobro.

Itd., itd. i t. sl.

Ovo toliko bode u oči, da jednostavno moram progovoriti o tome, jer danas u RH gotovo da nema područja ljudske djelatnosti u kojoj vodeća mjesta nisu „zauzeli“ kadrovi koji su ili rođeni u BiH ili od tamo vuku porijeklo. Posebno omiljeno područje djelovanja im je politika, a to je uzelo toliko maha da smatram da je o tom sindromu potrebno otvoreno progovoriti. I premda su najzastupljeniji ne radi se isključivo o Hercegovcima, brojni su i drugi kadrovi koji nam dođoše „izbosne“, prvo „oslobađati“ nas i „stvarati“ nam državu, a potom i upravljati njome, jer smo mi Hrvati iz Hrvatske očito nesposobni da upravljamo svojom državom. A valjda i jesmo kad tom soju dopuštamo da nam rade to što nam rade, a rade nam o glavi.

Drugačije se ne može objasniti kako to da su za općinske načelnike, gradonačelnike i župane, u primjerice Slavoniji, najpodobniji i najsposobniji oni koji su već i prije Tuđmana „zauzeli busije“ u Hrvatskoj, a onda kad je Tuđman učvrstio vlast „otvorila su im se sva nebeska vrata“ u Hrvatskoj.

Oni su najveći bukači među nositeljima retrogradnih ideja, iskonski protivnici sekularizma i države vladavine prava, jer su jedini principi koje poštuju „u se, na se i poda se“ i „ljudi smo dogovorit ćemo se“.

 

Otkud ta moć BiH Hrvata u RH i tko im ju je dao, jer njih je u Hrvatskoj bilo i prije Tuđmanovog dolaska na vlast, ali bez nekakvog većeg utjecaja u politici i sustavu odlučivanja?

Kao i na svim drugim područjima „zasluge“ Franje Tuđmana su nemjerljive, on je naime između svega onog što „nije rekao“ i za što se „nije zalagao“, proglasio BiH Hrvate, a posebno Hercegovce, valjda radi porodica s više djece, „najboljim biološkim materijalom“ u redovima hrvatskog naroda. Samo onda kad ih je Tuđman na buljuke preselio u Hrvatsku, a oni preplavili ne samo represivni aparat i vojsku nego i zauzimali druge pozicije i polako preuzimali poluge vlasti, pretvarajući i RH u „tamni vilajet“ odnosno „muljevito dno Evrope“,  kao da su naglo prestali voljeti djecu, nema više deseteročlanih porodica da se ispriječe „bijeloj kugi“ koja rapidno vodi nestanku Hrvata.

BiH Hrvati, koji su bili i „za vražju Hrvatsku, ako je Široki u njoj, ali ni za Božju Hrvatsku ako u njoj nema Širokog“, prvi su pristali na Tuđmanove ideje, zapravo ideje Maksa Luburića, o pomirbi sinova partizana i ustaša, rušenju Jugoslavije svim sredstvima i izgonu Srba iz Hrvatske, kao preduvjetu za revival NDH. Oni su bili prvi u redovima onih koji su upućeni na obuku u kampove Bundeswehra u Njemačku već u jesen 1990. Toliko o tome što Tuđman „nije želio rat“ i što rat nije bio „šansa koju ne smijemo propustiti“.Pokušajmo se prisjetiti „mirotvorstva“ Vice Vukojevića, Gojka Šuška, Branimira Glavaša, Tomislava Merčepa, Blage Zadre … nekako sam sklon vjerovati da bez tih „heroja“ ni rata u Hrvatskoj ne bi bilo.

Bosiljko Mišetić nas je kao ministar pravosuđa podučavao da branitelji moraju biti „odrješitiji“ u svojem djelovanju i da se ne mogu samo tako kititi ustaškim perjem, jer „kuda ustaša prođe, tu trava ne raste“.

Jozo Martinović je kao ministar financija izgleda vodio brigu samo o što već transferu novca iz hrvatskog proračun u HR HB.

Sjetimo se braće Kutle, Milana Kovača, Ante Belje i mnogih drugih i svih njihovih „usluga“ hrvatskom gospodarstvu i „podizanju“ ugleda RH u svijetu.

Borislav Škegro je uvođenjem škegronomike gospodarskog sustava zasnovanog na „poslovnim“ principima šverca škije potpuno uništio hrvatsku industriju i otvorio sva nebeska vrta uvoznicima svega i svačega.

Za vrijeme dok je Ljilja Vokić bila ministrica prosvjete i sporta ustaštvo je na velika vrata ušlo u hrvatske škole, najviše putem udžbenika i nastave povijesti.

Generali, među kojim su posebno značajni Ljubo Ćesić Rojs, Mile Ćuk, Ivan Tolj … udariše svoj pečat ...

Itd., itd. i t. sl.

Kad je na Berlinskom kongresu 1878. razgrađivano Otomansko carstvo, Austro-ugarska monarhija dobila je protektorat nad Bosnom i Hercegovinom, koju je 1908. i anektirala. Carska uprava dovela je u BiH brojne iskusne službenike iz svih dijelova Monarhije koji su trebali pripomoći društvenom i gospodarskom razvoju BiH. Ti ljudi bili su zatečeni stanjem koje su zatekli u BiH, jer su oni došli iz za ono doba uređene države i s kraja 19. stoljeća ušli u stanje stvari koje je pripadalo 17. stoljeću s iskvarenom i korumpiranom državnom upravom u zemlji u kojoj se bez mita nije moglo postići ništa.

Carska vlast odmah zabranjuje svako davanje i primanje mita, što je za posljedicu imalo to da je državna uprava jednostavno prestala funkcionirati. Iskusnoj imperijalnoj vlasti nije trebalo dugo da shvati da je za državne službenike mito bilo glavni izvor sredstava za život, jer su njihove plaće bile nekoliko puta manje nego one Monarhiji.

Rješavanju problema pristupilo se tako što je mito legalizirano ali je u taj segment uveden red, pa se točno znalo tko koliko mita smije uzeti, s time da je svaki onaj državni službenik koji je za svoju uslugu tražio više od dopuštenog, odmah nemilosrdno izbačen iz državne službe, te su na taj način vlasti počele učiti stanovništvo BiH da se zakoni moraju poštovati. Ubrzo je donesen zakon kojim se zabranjuju sve koruptivne radnje, dakle i svako davanje i primanje mita, ali su prethodno državni službenici u BiH u plaćama izjednačeni sa službenicima u Monarhiji.

Otpori pokušajima uspostave države vladavine prava u BiH bili su ogromni, najžešći su dolazili iz redova deprivilegiranih slojeva stanovništva, aga i begova, a posebno žestoki su bili oni koji su dolazili iz redova katoličkog klera među kojima su prednjačili isusovci iz Hercegovačke provincije, koji su temeljem sporazuma kojeg su 1790. potpisali s Mostarskim pašom, odavši pritom sve Hrvate, kako one iz svjetovnih, tako i iz redova svećenstva, koji su se angažirali protiv Osmanlija i zauzvrat postali sakupljači poreza. I danas smo svjedoci da sve „napredno i dobro“ u BiH dolazi upravo iz redova isusovaca iz Hercegovačke provincije.

Kad sam početkom 1992., nekoliko mjeseci poslije pada Bosanskog Broda bio poslom u „Đuri“ u Slavonskom Brodu tada još krcatom izbjeglim Hrvatima iz BiH u kasnijem nevezanom razgovoru mi domaćin reče i ovo: „Znate, da nije ove tragedije, nikad ne bih doznao da pripadnici istog naroda, koje samo rijeka dijeli, mogu biti dva potpuno različita svijeta, pa mi nemamo gotovo ništa zajedničkog osim jezika i vjere kod onih koji vjeruju. Njihov sustav vrijednosti je drugačiji, običaji su drugačiji, folklor drugačiji, privrženost KC gotovo fanatična …“.

Da, gotovo 400 godina osmanlijske vlasti nije moglo proći a da ne ostavi tragove na duši i kolektivnoj svijesti naroda. Jer dok s hrvatske strane Save car Josip II provodi svoje reforme i obračunava s isusovcima, isusovci Hercegovačke provincije, kao što rekoh, sklapaju sporazum s Mostarskim pašom.

Nažalost Monarhija je u BiH trajala prekratko da bi „uljuđivanje“ tamošnjeg prebivalstva dovela do kraja, tako da je radi tog polovičnog uspjeha koje su polučile imperijalne vlasti BiH nastavila postojati kao „tamni vilajet“.

Nadalje najveći privrženici Ustaškog pokreta i tzv. NDH bili su i ostali oni iz redova BiH Hrvata, oni su to i danas, jako im se dopala ta Velika BiH za kojom većina Hrvata iz Hrvatske uopće ne luduje, jer za nas Hrvate iz Hrvatske nikakva Hrvatska bez Istre, Rijeke dijelova Gorskog kotara, Dalmacije i otoka, bez Međimurja i bez Baranje i nije Hrvatska. Stoljećima smo imali i svoja svetišta, pa i marijanska, koja nikad crkveni autoriteti nisu dovodili u pitanje, da bismo nasjedali na izmišljotine hercegovačkih isusovca. Kome to od Hrvata iz Hrvatske, vjernika katolika, treba Međugorje pored Marije Bistrice, Gospe Sinjske, Trsatske, Aljmaške, Kloštar Ivanićke … i drugih manje poznatih marijanskih svetišta u  Hrvatskoj?

BiH Hrvati su jedini istinski negatori holokausta, promotori ustaštva i širitelji mržnje i povijesnog revizionizma, čime današnjoj RH udaraju pečat fašizmom premrežene države.

I dok nas ti „najkvalitetniji“ Hrvati zbog silne ljubavi prema nama i hrvatskoj državi drže u svojevrsnom zagrljaju smrti, Hrvatska se sve više prazni, zbog nepodnošljive „ljubavi“ sve veći broj Hrvata iz Hrvatske napušta svoju državu, tražeći mjesto pod suncem gdje će ih manje „voljeti“.

A ovi „izbosne“ se uvijek mogu vratiti u svoju domovinu BiH, mi Hrvati iz Hrvatske rezervne domovine nemamo.

Pa da vas pitam, možemo li mi uz intenzivni angažman tih ljubavlju opsjednutih prema, ne bilo kakvoj Hrvatskoj, već prema NDH, dogurati dalje od „muljevitog dna Evrope“, statusa koji smo već dostigli?

Feniks @ 15:35 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 11, 2017

Bili smo svjedoci da su ove godine, kao nikad dosad, službene hrvatske vlasti ostale nijeme ne oglašavajući se uopće povodom tako značajnog datuma kao što je Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, kojim je diljem Evrope svečano obilježen. Kao i svake godine najsvečanije u Moskvi, obilježen vojnom paradom.

A što bi to HDZ-ove vlasti i obilježavale, kad imaju na umu obilježavati nešto posve drugo, nešto što nitko drugi i nitko pametan ne slavi, naime već treći dan nas s HRT-a upozoravaju na direktni prijenos ustaškog derneka, pardon komemoracije s Blajburškog polja koji će početi točno u podne u subotu 13. 05. 2017.

Time HDZ-ove vlasti intenzivno nastavljaju razorni proces ideološkog raspolućivanja hrvatskog nacionalnog korpusa, koji su započeli odmah po preuzimanju vlasti 1990. godine.

Na pamet im ne pada da smiruju strasti i čine sve da to ludilo prestane i narod probude iz beznađa kako bi se bez tereta življenja prošlosti u sadašnjosti posvetio radu i stvaralaštvu?

Ali prvo da vidimo može li se to ludilo u poodmakloj fazi uopće zaustaviti?

Ja osobno mislim da bi se moglo je, ali uz pretpostavku da se vlasti nedvosmisleno odreknu fašizma i ustaštva i onemoguće svako javno istupanje njihovih promotora među kojima prednjače oni iz redova „Stepinčeve crkve“.

To se ne može vapeći za pomirbom, jer se ideologije fašizma i antifašizma pomiriti ne mogu, niti ikakav pozitivan rezultat može donijeti zauzimanja stava ekvidistance između ustaštva i antifašizma, kao da se istodobno može biti malo ustaša pa malo antifašist.

Stalno poticana od katoličkog klera, najvećeg promotora ustaštva, „Blajburška tragedija hrvatskog naroda“ sve se više napuhuje, uporno ponavljane ustaške laži pomalo poprimaju konture istine, tako da se sve češće postavlja pitanje radi čega se to radi, jer je sve očitije da se na „komemoracijama“ na Blajburškom polju ne radi ni o kakvom odavanje pijeteta bilo kome, a najmanje nekakvim žrtvama, već se u narodu stvara „buka“ koja prikriva malverzacije vlasti i vodi daljnjem obespravljivanju naroda i rasprodaji svih nacionalnih dobara.

O čemu se radi pokušat ću pokazati na primjeru Vojislava Mazzocca Indexovog novinara-komentatora, koji je izvještavajući za Indeks sa „hodočašća“ na Blajburškom polju 14. 05. 2016. između ostalog napisao:

Blajburškom tragedijom naziva se stradanje hrvatskih vojnika i civila koji su se na kraju Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945. godine, htjeli predati savezničkim snagama, ali ih je britanska vojska izručila jugoslavenskoj. Neki su ubijeni na Blajburškom polju, a mnogi su stradali idućih mjeseci u marševima poznatima kao Križni putovi. Točan broj stradalih Hrvata, vojnika i civila na Bleiburgu i Križnim putevima, još uvijek nije utvrđen, a dosadašnja istraživanja ukazuju da ih je ubijeno najmanje 50 tisuća.

Zato što to radi novinar kojega ne možemo opisati kao promotora ustaštva, naprotiv, jedan je to od najeklatantnijih primjera kako se uporno promoviranje laži polako pretvara u istinu („tisuću puta ponovljena laž postaje istina“), koja postaje okosnicom povijesnog revizionizma.

Prvo, kraj 2. Svjetskog rata u Evropi nije se dogodio u svibnju 1945. već u 23:01 sati 08. 05. 1945., dakle bivši pripadnici kvislinških vojski s područja Jugoslavije, tada već u statusu odmetnika, htjeli su se predati Britancima 15. 05. 1945., dakle 7 dana po završetku rata.

Drugo, na Blajburškom polju nije se dogodilo apsolutno ništa što bi se u bilo kojem pogledu moglo opisati kao tragedija. Niti hrvatska, niti ičija druga.

Treće, tamo nije bilo nikakvih hrvatskih vojnika već samo odmetnutih bivših pripadnika kvislinških vojski, dakle onih pod njemačkom kontrolom, s područja Jugoslavije. Civila je bilo i oni nisu sporni, pa i zato što su po predaji oružja odvojeni od uniformiranih i poslani kućama.

Četvrto, Britanci nisu nikoga nikome izručili, oni su samo temeljem Akta o bezuvjetnoj predaji odbili prihvatiti predaju odmetnutih bivših pripadnika kvislinških snaga s područja Jugoslavije.

Peto, na Blajburškom polju partizanske snage nisu nikoga smaknule.

Šesto, sami učesnici su kolone ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnika jednostavno zvali „kolonama“, nikad ni od jednog od njih, a razgovarao sam sa stotinjak njih, bivših ustaša i domobrana, ali i dvojicom nekadašnjih pripadnika Wehrmachta, nisam čuo da bi koristio drugi izraz. A bogami ni KNOJ-evcima i oficirima OZN-e iz pratnje kolona takvo što nije padalo na pamet.

Sedmo, u procesu kažnjavanja zločinaca iz redova ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnutih bivših pripadnika kvislinških snaga s područja Jugoslavije, nisu kažnjavani samo oni koji su bili Hrvati po nacionalnoj pripadnosti, kažnjavani su svi, iako su Hrvati, bili najbrojniji među njima, a ustaše su i počinili najviše zločina, jedini su imali logore smrti.

Isto se odnosi i na kažnjavanje zločinaca izvan pravnog sustava, ali i na činove bezobzirne osvete i retalijacije.

Digresija:

Postupanje jugoslavenskih antifašističkih boraca prema ratnim zarobljenicima i razoružanim odmetnutim bivšim pripadnicima kvislinških vojski najsličnije je onome kako su postupali pripadnici francuskih pokreta otpora, koji su još u ljeto 1943. donijeli odluku o provođenju „pročišćenja“ što je značilo eliminaciju svih onih koje se moglo nazvati kolaboracionistima, bilo da su:

1. bili članovi kolaboracionističkih organizacija ili stranaka

2. provodili neprijateljsku propagandu

3. denuncirali i prokazivali članove pokreta otpora višijevskim milicijama ili okupatoru

4. pokazivali oduševljenja ili simpatije za okupatora

5. bavili se ratnim profiterstvom i švercom

Napravljeni su spiskovi svih takvih i njihove likvidacije su započele odmah, a intenzitet je jačao što je kraj rata postajao bliži.

Isto je bilo i na tlu Jugoslavije u kojoj su pripadnici NOV i POJ zaduženi za obavještajni i kontraobavještajni rad, već i prije  osnivanja OZN-e 13. 05. 1944., marno prikupljali podatke o pripadnicima kvislinških snaga, posebno onima koji su iza sebe ostavljali najširi krvavi trag, ustaške vojnice, domobranstva, ali i pripadnicima represivnog aparata tzv. NDH, ali i klera, tako da su na kraju rata raspolagali točnim podacima o tome tko se kako ponašao u ratu, tko je bio zločinac, a tko nije.

Ali eto žal za tzv. NDH i ustaštvom u redovima HDZ-a toliko su jaki da nikakvom antifašizmu kod njih nema mjesta, antifašizam je za njih zločinačka ideologija, a pogotovo nema mjesta nekakvom slavljenju bilo kakve i bilo čije pobjede nad fašizmom.

Oni 13. 05. 2017. slave svoj Dan uz direktni TV prijenos.

Feniks @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Linkovi
Brojač posjeta
197322
Index.hr
Nema zapisa.